KRATKA BIOGRAFIJA

O. Ante Gabrić, DI (Metković, 28. veljače 1915. – Kalkuta, Indija, 20. listopada 1988.)

O. Ante Gabrić, hrvatski katolički svećenik, isusovac i misionar rodio se u vjerničkoj obitelji kao deveto dijete. Već u ranom djetinjstvu osjetio je misionarski poziv. God. 1926., u svojoj jedanaestoj godini primljen je u isusovačko sjemenište u Travniku, a nakon mature, god. 1933. odlazi u novicijat u Zagrebu. Zatim u Italiji (Veneto) studira filozofiju. Toga vremena prisjeća se o. Luciano Fozzer DI: „Sjećam ga se dobro, vitak, kratke i crne kose, simpatičan drug, uvijek dobro raspoložen, dobar igrač odbojke, svagda raspoloživ pomoći drugima... Marljivi student, ni u čemu kritičan prema profesorima i drugima. ... Jedna od njegovih kreposti koja je najviše oduševljavala bijaše njegova spremnost na služenje“.

Dana 20. listopada 1938. iz Genove brodom »Victorija« polazi u Indiju. Godinu dana uči engleski i bengalski jezik u Hazaribaghu i Bošontiju. Teologiju je završio u mjestu Kurseongu gdje je i zaređen za svećenika 21. studenoga 1943. Sljedeće dvije godine (1944.–1946.), provodi u Morapaju i Ranchiju, da bi konačno prispio u Bošonti gdje ostaje šesnaest godina (1947.–1962). Od 1963.–1971. djeluje u Morapaiju. Od 1972. –1974. opet u Bošontiju, te konačno od 1975. – 1988. u Kumrokhaliu koje je prekrstio u Maria Polli.

Posjećuje sela, susreće hinduse, muslimane i protestante i svjedoči im za Krista. Pripravlja i krsti katekumene; obilazi siromahe i bolesne. Uvijek nalazi vremena za pisma dobročiniteljima širom svijeta. Njegova cjelokupna korespondencija prelazi 6.000 pisama. Zahvaljujući velikodušnim darovima dobročinitelja – iseljenim Hrvatima iz Australije, Sjeverne i Južne Amerike, Njemačke, te onima iz domovine, o. Gabrić je u danima nevolja – nakon poplava ili suša hranio tisuće siromaha, ne pitajući ih za vjeru ili nacionalnost, gradio je crkve, kapelice, škole i bolnice, rješavao problem pitke vode. Organizirao je podizanje nasipa uz Ganges, gradnju putova i mostova. Surađivao je s indijskom vladom koja je u njegovim pothvatima prepoznala i visoko cijenila toga stranca koji iskreno voli narod kojemu je poslan. Podigao je mnoge škole a talentiranu djecu slao na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli“ u Bošontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama.

Neumoran je i požrtvovan u naviještanju. Razumio je siromahe jer je i sam živio životom krajnje uzdržljivosti i pokore. Kao takav zauzimao se i ublažavao bijedu mnoštva siromaha. Svoju silnu i onima koji su ga promatrali začuđujuću snagu crpio je iz molitve. Njegova pisma otkrivaju čovjeka duboke i neprestane molitve. Biti misionar, za njega je značilo dati Isusa drugima, dati život za druge, donijeti Isusa svima. Posvuda gdje je naviještao cvala su duhovna zvanja. Surađivao je s Majkom Terezijom i bio njen duhovnik. Kada je osnivala muški ogranak tj. Misionare ljubavi, tražila je da im o. Gabrić bude voditelj. Poslušan volji svojih poglavara o. Gabrić je ostao uz svoje siromahe na rubovima džungli do kraja.

Radio je do zadnjega dana otimajući se slabosti iscrpljenoga organizma i posebno srca, a umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Valja uočiti da se istoga datuma navršilo pola stoljeća od Gabrićeva ukrcavanja na brod za Indiju. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Mariapolli“. Njegov sprovod okupio je oko 20.000 katolika, muslimana i hindusa. Njegov grob postao je mjesto koje s velikim poštovanjem osim katolika pohode i muslimani i hindusi. Do sada je, osim nekoliko katolika i dvoje hindusa dalo svjedočanstvo o čudesnom ozdravljenju po zagovoru o. Gabrića.