U svom je prigodnom govoru kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački podsjetio na riječi bl. Majke Terezije, koje je 1978. godine izrekla u Metkoviću, rodnome gradu p. Gabrića. Tada je kazala kako su ljudi u Bengaliji u p. Gabriću dobili Isusa. Preko njega i od njega doznali su da ih dragi Bog ljubi. Oni su doznali da su naša braća i sestre – citirao je bl. Majku Tereziju kardinal Bozanić. Grob p. Ante Gabrića uz župnu crkvu u Maria Polliju, nastavio je, postao je mjesto molitve i hodočašća. „Postoje i pisana svjedočanstva o njegovu svetom životu i plodnom apostolskom djelovanju, kako za njegova života, tako i poslije smrti”, zaključio je kardinal Bozanić, dodavši da je glas o svetosti p. Gabrića raširen u objema njegovim domovinama – Hrvatskoj i Indiji.
Nakon Kardinalove prigodne riječi, vicepostulator u biskupijskom postupku za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića p. Antun Volenik, nakon što je svoj dekret i potvrdu imenovanja vicepostulatorom predao Kardinalu na provjeru, predstavio je životopis p. Ante Gabrića. Kancelar Nadbiskupskog duhovnog stola mons. Stjepan Večković pročitao je Kardinalovu Odluku o otvaranju procesa i Odluku o uspostavi suda i imenovanju članova, koji su položili prisegu o načinu vršenja povjerene im službe.
Nadbiskupskim delegatom imenovan je pomoćni zagrebački biskup mons. Valentin Pozaić, koji je je na kraju sjednice kazao da je ovo povijesni dan za Crkvu u Hrvata i Družbu Isusovu kojoj je pripadao p. Ante Gabrić. „Od sada se u javnosti p. Ante Gabrića može nazivati sluga Božji”, istaknuo je biskup Pozaić, te zaključio kako ovim činom otvaramo novo široko područje djelovanja u kojem svatko od nas može učiniti sve i ono malo više da čast koju p. Gabrić uživa u vjerničkom narodu bude potvrđena u Crkvi i čašću oltara.
Promicateljem pravde u biskupijskom postupku za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića SJ imenovan je preč. dr. Stjepan Šalković, a Bilježnikom vlč. mr. Mladen Škvorc. Na sjednici su bili prisutni i generalni postulator Družbe Isusove u Rimu p. Anton Witwer, te splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić, mjesni ordinarij crkvene pokrajine odakle je p. Gabrić Sljedeća sjednica predviđena je 4. svibnja 2015. na kojoj će se ispitati svjedoci u postupku kauze.
Svečani crkveni čin otvaranja biskupijskog postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića SJ svojim pjevanjem uzveličali su Apostoli mira.
Svečano euharistijsko slavlje u povodu stote godišnjice rođenja i službenog otvaranja postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića istoga dana u bazilici Srca Isusova u Zagrebu predslavio je također kardinal Josip Bozanić. U koncelebraciji su bili i splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, postulator svih isusovačkih kandidata za proglašenje blaženima i svetima iz Rima p. Anton Witwer, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove p. Ante Tustonjić, kao i provincijali drugih redovničkih zajednica, više svećenika, među kojima i vicepostulator u biskupijskom postupku za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića p. Antun Volenik. Misi je nazočila i rodbina p. Gabrića.
U pozdravnom govoru, superior p. Mirko Nikolić podsjetio je na povezanost bl. Majke Terezije i sluge Božjega p. Ante Gabrića te sve potaknuo na zahvalu Bogu za njegov plodan misionarski život. Uvodeći u euharistijsko slavlje, kardinal Bozanić je podsjetio kako sluga Božji govori o stalnom pogledu na Isusa u svim kušnjama života, „slijediti Isusa, zbog Isusa s Isusom”. On je iza sebe ostavio veliko svjedočenje i života i djela.
U prigodnoj homiliji p. Antun Volenik je podsjetio na svetački lik p. Gabrića. Istaknuo je, kako je on ozbiljno shvaćao svoje redovničke zavjete, osobito siromaštvo, dok je sam misijski zavjet učinio još puno prije. Tako je propovjednik podsjetio na zgodu u travničkom sjemeništu pri odlasku u Indiju p. Vizjaka, kada je mali Ante obećao da će i on njegovim putem.
„Danas kada zahvaljujemo Bogu da ga je dao prvo njegovoj obitelji, rodu Gabrića, potom isusovačkom redu i njegovim dvjema domovinama Hrvatskoj i Indiji, može nam se činiti da mu je sve bilo 'med i mlijeko'. No, puno puta i on je s psalmistom morao ponavljati: 'Ja vjerujem i kada kažem nesretan sam veoma', ali ne bi bio on on, kada ne bi iz takve situacije okrenuo na dobro, na sreću i zahvaljivanje. Poseban je osjećaj imao prema malenima jer je i sam sačuvao dušu djeteta, upravo onakvu dušu bez koje nema ulaska u kraljevstvo Božje. Tisuće i tisuće naše hrvatske djece preko MAK-a pomoglo je djecu u njegovim misijskim postajama. A p. Ante ni njih nije ostavio anonimnim, dapače dovoljno se sjetiti dogodovština njegovog malog ministranta koje su se mogle pratiti iz broja u broj, za što je osobito zaslužan Gabrićev svojevrsni životopisac i suradnik vlč. Luka Depola”, podsjetio je propovjednik.
Referirajući se na psalam 116, p. Volenik je naglasio kako tu nalazimo opis istine koja se obistinila i u životu p. Gabrića: „Dragocjena je u očima Gospodinovim smrt pobožnika njegovih”. U tom je kontekstu podsjetio na duhovni testament koji je 28. listopada 1976. na kraju oproštajne propovijedi u bazilici Srca Isusova izrekao p. Ante: „I kad čujete da je p. Ante tamo pao, zadnji dah dao Isusu i dušama recite molitvu 'Isuse milostiv budi njegovoj duši'”.
Riječi s njegove oproštajne propovijedi pokazuju koliko je ponizno mišljenje imao o sebi. No, oni koji su ga poznavali i pratili bili su odmah nakon njegove smrti sigurni u njegovu nebesku proslavu.
Bl. Majka Terezija rekla je nakon njegove smrti: „sva misao i sve želje srca bile su mu samo za Isusa. On je sigurno u nebu”. Danas također Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić svjedočio je „da je p. Gabrić bio na čast Crkvi u Hrvata. Neka ga Božja providnost okruni i čašću oltara”.
Svi znamo i u smrti je povezao svoje dvije domovine, kao što je to činio za života. U njegov grob u misiji Maria Polli koje je danas mjesto hodočašća i uslišanja, stavljena je gruda hrvatske zemlje i bočice vode iz Jadranskoga mora, dodao je p. Volenik te homiliju zaključio molitvom koju je napisao p. Ante: „Isus ima za tebe svjetlo za svaku sjenu, plan za svako sutra, ključ za svaki problem, melem za svaku bolest”.
„Vjerujem da sve ove riječi mogu svima nama upravo kako je u svojoj korizmenoj poslanici poručio papa Franjo 'učvrstiti srca na sliku Srca Isusova'. Ova stogodišnjica sigurno bi bila prazna da svi mi ne učvrstimo svoja srca u ovom svetištu Srca Isusova upravo po zagovoru sluge Božjega p. Ante Gabrića, i učvršćena srca krenemo biti svjedoci Krista kojega je on tako žarko ljubio i za njega izgorio u dalekoj Indiji”, rekao je p. Volenik.
Nakon popričesne molitve p. Volenik pročitao je „Proglas kauze beatifikacije p. Ante Gabrića, misionara u Indiji, člana Družbe Isusove” koji je potpisao zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, a kojeg su vjernici pozdravili gromoglasnim pljeskom.Prije blagoslova kardinal Bozanić je istaknuo kako je kao mladi svećenik susreo p. Antun Gabrića 1976. u Malom Lošinju: „Duboko su mi se utisnuli u sjećanje oni prizori kada se narod oko njega okupljap. Svi su mu se htjeli približiti, dotaknuti ga. To govori kako su sveci nama potrebni. Onaj tko je blizu Bogu, bliz je i čovjeku. Stoga vas pozivam da se molite, da tražite u molitvi zagovor p. Gabrića, on će vam sigurno pomoći”, rekao je na kraju mise kardinal Bozanić.
Po završetku mise prikazan je dokumentarni film „Tamo gdje palme cvatu” novinarke Ljiljane Bunjevac – Filipović u produkciji HRT, te predstavljena knjige Ivana Jurića „Pisma p. Ante Gabrića rodbini u Metkoviću” nastala marom gospođe Roze Gabrić, rođakinje p. Ante.
Izvor: Laudato/Postulatura p. Ante Gabrića
To je vrijeme rascvata misijskog žara koji je godinama bujao u njemu. Posjećivat će sela, susretati pogane, muslimane, protestante – i žarko im svjedočiti za Krista. Pripravljat će katekumene i krštavati ih; posjećivati siromahe i bolesne; graditi crkve, kapelice, škole i bolnice. Organizirat će podizanje nasipa uz Ganges, gradnju putova, mostova. I, naravno, uvijek će naći vremena za članke i pisma koja šalje prijateljima širom svijeta. Ante se potpuno predao poslu koristeći se svojom karizmatičkom snalažljivošću i sposobnošću sklapanja prijateljstava. Ubrzo tamošnju osnovnu školu podiže na stupanj gimnazije, a pridodaje joj industrijski i agrikulturni odjel. Od vlade dobiva novčanu pomoć za gradnju tehničke škole. Tako da su na mjestu gdje je donedavno bilo carstvo tigrova, sada podignute zgrade s modernim strojevima nad kojima su se mladi Bengalci podučavani za drvodjelce, bravare, tokare, mehaničare i elektrotehničare. Uskoro (1954 god.) je sagrađena i bolnica. A što je ona značila za to područje, najbolje govori podatak da se samo prve godine u njoj liječilo 25 000 bolesnika. Trebalo je riješiti i problem pitke vode, budući da su postojeći ribnjaci i kanali bili trajni izvor zaraze. Da doskoči tome, o. Gabrić organizira po selima kopanje dubokih arteških bunara odakle se dobivala sigurna voda za piće. Osim toga, tu su i stalni poslovi oko popravaka putova, nasipa i mostova. Po raštrkanim selima gradi skromne kapelice koje, često, ujedno služe i kao škole. Neumorno, požrtvovno i s ljubavlju pohodi svoje župljane donoseći im Radosnu vijest, ne samo o životu u vječnosti nego čineći im život lakšim i radosnijim već sada. U lipnju 1963 piše: »Nakon sedamnaest godina zbogom Bošontiju i dobrim mojim vjernicima. Pala je i koja suzica … Što ćemo, ljudi smo sa srcima koja ljube, sa srcima kojima se teško rastajati.« Trebalo je koračati dalje, put je vodio u Moropai.
